Sakramenti
Krštenje
Krštenje se podjeljuje nedjeljom pod misom u 9:30, a može se krstiti subotom ili nedjeljom u 11:00.
Krsna kateheza, pouka za roditelje i kumove, je jedanput mjesečno, u župnom domu, i to:
četvrtak, 17. rujna 2020. u 19:30,
četvrtak, 15. listopada 2020. u 19:30,
četvrtak, 19. studenog 2020. u 19:30,
četvrtak, 17. prosinca 2020. u 19:00,
četvrtak, 14. siječnja 2021. u 19:00,
četvrtak,18. veljače 2021. u 19:30,
četvrtak, 18. ožujka 2021. u 19:30,
četvrtak, 15. travnja 2021. u 19:30,
četvrtak, 20. svibnja 2021. u 19:30,
četvrtak, 10. lipnja 2021. u 19:30.
četvrtak, 15. srpnja 2021. u 19:00.
četvrtak, 19. kolovoza 2021. u 19:00.
Na krsnu katehezu treba doći u mjesecu prije krštenja.
Upis na krštenje je najkasnije u tjednu prije krštenja. Krštenje djeteta obavezno prijavljuje jedan od roditelja u župnom uredu. Potrebno je od dokumenata pripremiti i ponijeti:
izvod iz matične knjige rođenih ili rodni list za dijete (kopija), te dokument o OIB-u za dijete (kopija);
Ukoliko roditelji nisu crkveno vjenčani, nego samo civilno, trebaju ponijeti kopiju vjenčanoga lista iz matičnoga ureda ili kopiju izvatka iz matične knjige vjenčanih (nije nužno da je novijega datuma).
Kum na krštenju mora biti katolik: kršten, krizman i ako živi u braku, crkveno vjenčan u katoličkoj Crkvi (usp. kan. 874., ZKP). Posvjedočenje za kuma ili kumu da može kumovati kod krštenja (da je katolik/inja koji/a je primio sve sv. Sakramente i povezan s vlastitom župom) izvaditi u župi prebivanja.
Za obred krštenja roditelji trebaju ponijeti krsnu svijeću i krsnu košuljicu. Može se kupiti u župnom uredu.
Pretpostavlja se da su roditelji povezani s vlastitom župom (prijavljeni u župu i za blagoslov obitelji, posjeduju »župnu knjižicu« i podmiruju obveze (lukno i darovi za obnovu i održavanje župnih objekata)… ukoliko obitelj do sada nije prijavljena i nema »župnu knjižicu«, bit će prikladno to prethodno učiniti).
Kod krštenja nema propisane takse, nego je uobičajen dobrovoljni dar obitelji ili kumova, a namijenjen je potrebama župe i crkve u kojoj se dijete krsti (daje se u sakristiji nakon krštenja kod primanja uspomene).
Odrasli za krštenje trebaju proći jednogodišnju pripravu (katekumenat).
Nekrštena djeca iz osnovne škole moraju prije krštenja pohađati školski vjeronauk tri godine.
KRŠTENJE (KRST)
Krštenje je prvi i temeljni sakramenat Crkve, “vrata” u Kristovu zajednicu. Isus je rekao: “Tko uzvjeruje i pokrsti se, spasit će se”. Nikodemu je tumačio da se čovjek mora “preporoditi”. “roditi odozgor”, po vodi i Duhu Svetom.
Krštenjem se označuje da se nastavljaju spasiteljska Božja djela iz prošlosti, kao što su: spasenje Noe i njegove obitelji iz Potopa, spasenje Izraela iz Egipta prelaskom preko Crvenog mora, uvođenje Izraela u Obećanu zemlju preko vode rijeke Jordana... Istim znakom vode Bog kroz sve vjekove označuje da izbavlja svoje odabranike od svih ropstava i propasti i dariva im svoj život “odozgor” nalik Isusovu životu, kojega je uskrsnuo od mrtvih snagom svoga Duha. Zato je krštenje vidljivi znak da postajemo slični, “suobličeni” Isusu Kristu, prvom Božjem odabraniku, slični Kristu u njegovoj smrti, ukopu i uskrsnuću. Stoga su kršćani od davnine krštenje svečano slavili najradije u vazmenoj noći između Velike subote i Uskrsa, kad Crkva slavi Kristov vazam (pashu). tj. njegov prijelaz s ovog svijeta k Ocu po smrti i uskrsnuću. Krštenikov prolaz kroz smrt. ukop i uskrsnuće s Kristom lijepo simbolizira npr. uronjavanje krštenika u vodu. što se vrši u velikim krstionicama.
U obredu krštenja pripravnik (krštenik) najprije izražava svoju želju da bude kršten i nakanu koja ga u tom vodi. Kod krštenja djece tu želju i nakanu u ime krštenika izražavaju roditelji i kumovi.
Krstitelj: Što tražite od Crkve Božje za N.N.?
Roditelji: Krštenje.
Krstitelj: Što išteš od Crkve Božje?
Krštenik (pripravnik): Vjeru.
Krstitelj : Što ti daje vjera ?
Krštenik: Život vječni.
Zatim krštenik sluša BOŽJU RIJEČ. Njome ga Bog poziva na vjeru i obraćenje. Snagom te riječi Bog iznutra obraća njegovo srce. - Odrasli krštenici pripremaju se na krštenje i slušaju Božju riječ kroz dulje vrijeme, kako bi njihova vjera i obraćenje dovoljno sazreli. To se vrijeme zove “katekumenat”.
Obraćenje i vjeru krštenici izražavaju ODREKNUĆEM “SOTONE” - odbacuju zlo i Zloga (đavla), grijeh i praznovjerje - te ISPOVIJEŠĆU VJERE kojom se neopozivo opredjeljuju za Boga u Isusu Kristu.
Krstitelj: Odričeš li se sotone, svih djela njegovih i svega zavođenja njegova?
Krštenik: Odričem.
Krstitelj: Vjeruješ li u Boga Oca svemogućega…?
Krštenik: Vjerujem.
Krstitelj: Vjeruješ ti u Isusa Krista…?
Krštenik: Vjerujem.
Krstitelj : Vjeruješ li u Duha Svetoga... ?
Krštenik: Vjerujem.
Svakom je kršteniku za krštenje nužna vjera. Mala djeca ne mogu imati osobne vjere, zato se ona krste u vjeri svojih roditelja, kumova i cijele Kristove zajednice. Da bi roditelji mogli valjano ispovjediti vjeru za krštenje svoga djeteta, često će im biti potrebno da se ponovno i sami potpunije dadnu uputiti u vjeru slušanjem i razmišljanjem Božje riječi pod vodstvom službenika Crkve (župnika, katehete).
BITNI ČIN KRŠTENJA jest trostruko pranje vodom - bilo uronjavanjem bilo polijevanjem - uz pratnju riječi: JA TE KRSTIM U IME OCA I SINA I DUHASVETOGA.
Redoviti krstitelj je svećenik (ili đakon). U izvanrednim i hitnim slučajevima može krstiti svatko tko zna što je krštenje i voljan je krstiti krštenika. Katolička vjera zato ne pozna i ne dopušta prekrštavanja. - Čovjek koji vjeruje i želio bi se krstiti a ne može, kršten je već željom. Tko nekršten mučeništvom posvjedoči svoju vjeru kršten je krstom krvi.
Obredi poslije pranja vodom označuju:
Mazanje krizmom označuje da krštenik postaje pomazanik s Kristom-Pomazanikom (Mesijom), suradnik u njegovoj “proročkoj”, “svećeničkoj” i “kraljevskoj” službi.
Bijela haljina znak je novoga krštenikova dostojanstva (krštenjem postajemo “Božji sinovi”) i znak njegove krsne nevinosti po oproštenju grijeha - ali i znak njegove obveze da odsada živi neokaljano po uzoru na Isusa Krista koji nije počinio zla.
Uskrsna svijeća koja gori kod krštenja označuje prisutnost Isusa Krista - Uskrsloga. On je svjetlo i putokaz za novi život krštenika i izvor svega što nam se dariva po krštenju. Zato se krštenikova svijeća pali na uskrsnoj svijeći.
Obred “Efeta”, tj. obredno otvaranje krštenikovih ušiju i usta, simbolički pokazuje da je krštenik stupio u novi odnos s Bogom: odsada će njegov život biti neprestano i pomno slušanje Božje riječi te spremno odazivanje toj riječi; (takvo će ga slušanje Božje riječi osposobljavati da za ljude može pronalaziti “prave riječi”).
Krsni kumovi su svjedoci i jamci za vjeru krštenika pred kršćanskom zajednicom i predstavnici kršćanske zajednice pred krštenikom; suradnici i pomoćnici roditeljima u kršćanskom odgoju krštenika, osobito uzornim kršćanskim životom.
Svake godine u vazmenoj noći slavimo spomen svoga krštenja. Zato te noći obnavljamo svoja krsna obećanja: odričemo se đavla i ispovijedamo vjeru. To činimo i u nekim važnim trenucima svoga kršćanskog života: kod potvrde (krizme), kod prve pričesti, kod popudbine, na misijama i sl. Krsno opredjeljenje za Krista je neopozivo, ono trajno određuje i usmjeruje naš život, ako ga nevjerom i zlim životom ne pretvorimo tek u otvorena vrata od kojih dalje nismo ozbiljno koraknuli.
Ukratko bismo mogli ovako izraziti što se po sakramentu krštenja na otajstven način događa:
snagom Duha Svetoga primamo nov žvot “odozgor”: postajemo slični Isusu Kristu, Sinu Božjemu, (“suobličujemo” se Isusu Kristu) te tako postajemo “Božji sinovi” (“Božja djeca”); rađamo se na nov život s Bogom (“preporađamo” se, primamo “milost posvetnu”);
rađanjem na novi život opraštaju nam se grijesi (“istočni” grijeh i grijesi što smo ih osobno počinili prije krštenja);
na poseban nam se način darivaju (“ulijevaju”) temeljne ljudske i vjerničke “kreposti” (vrline): osobito vjera, nada i ljubav;
postajemo članovi zajednice Božjega na roda - Crkve.
Oni koji nisu upoznali Isusa Krista a iskreno traže istinu i žive po savjesti jesu “nevidljivi”, “neobilježeni” članovi zajednice Božjega naroda. Za njih bismo također mogli reći da su kršteni “krstom želje” jer, tražeći istinu i živeći po savjesti, žele činiti ono što Bog od njih traži.
Prva Pričest
Prvopričesnici su učenici 3. razreda osnovne škole. Pripremna godina za prvu pričest je na župnoj katehezi i u 2. razredu pa je zato obvezan za sve prvopričesnike. Stariji, koji nisu primili sakrament ispovijedi i pričesti, trebaju se na vrijeme javiti župniku, zbog pouke.
Prvopričesnici se pripremaju za prvu pričest na župnoj katehezi, prema rasporedu iz župnih obavijesti. Župni vjeronauk je od listopada do prosinca i od siječnja do prve pričesti. Prvopričesnike na prvu pričest upisuju roditelji u župi zajedno s prvopričesnicima na početku školske godine 3. razreda 28. rujna 2020. u 19:00. Roditeljski sastanci za roditelje prvopričesnika, 3. razreda su u ponedjeljak, 19. listopada 2020. /radionica/ i ponedjeljak, 8. ožujka 2021. u 19:00.
Predstavljanje prvopričesnika na četvrtu nedjelju u listopadu, 25. listopada 2020. na misi u 9:30.
Liturgijska priprava za prvu pričest je u tjednu prije prve pričesti od ponedjeljka do petka s misom u 18:30. Tada je i ispovijed roditelja.
Prvopričesnici imaju prvu ispovijed u subotu prije prve pričesti 17. travnja 2021.
Prva pričest u župi slavi se na 3. vazmenu nedjelju, 18. travnja 2021. na misi u 11:00 (ostale mise te nedjelje su redovito: 8:00, 9:30 i 18:30).
Prvopričesnici nose prvopričesničku odjeću (haljine) koja se čuva u župi. Podjela prvopričesničkih haljina dva tjedna prije prve pričesti, povratak (opranih) haljina u tjednu poslije pričesti.
Prvopričesnici ponovo nose prvopričesničku odjeću na Tijelovskoj procesiji.
EUHARISTIJA
“Gospodnja večera”, euharistija je najpotpunije vidljivo očitovanje našega drugovanja s Bogom i jedinstva svega Božjega naroda na zemlji. Sam Isus Krist slavio je starozavjetnu vazmenu (pashalnu) večeru i često sudjelovao u drugim religioznim gozbama svoga vremena. On je čudesnim umnaža njem kruha. svojim govorom o kruhu života te prispodobom o kraljevskoj svadbenoj večeri navijestio da će svojoj Crkvi ostaviti gozbu kao novi oblik štovanja Boga i bratskog okupljanja vjernika.
To je Isus vidljivo učinio na Posljednjoj večeri prije svoje muke. Tu je svoje učenike poučavao i bodrio da ustraju u jedinstvu i ljubavi, molio je za njih i za sve ljude svoju velikosvećeničku molitvu (Iv 17) i na kraju je uzeo kruh, izrekao hvalu Bogu, razlomio kruh i dao ga učenicima govoreći:
“OVO JE MOJE TIJELO KOJE SE ZA VAS PREDAJE.
OVO ČINITE MENI NA SPOMEN.”
Zatim im je pružio čašu s vinom govoreći:
“OVA JE ČAŠA NOVI SAVEZ U MOJOJ KRVI,
KOJA SE ZA VAS PROLIJEVA.”
Tako se Isus u znakovima kruha i vina sav predao Ocu i ljudima. Ustanovio je Euharistiju, Gospodnju večeru ili misu kao “spomen-čin” svoga potpunog predanja, svog žrtvovanja. Sv. Pavao tumači to riječima: “Uistinu, svaki put kad jedete ovaj kruh i pijete ovu čašu (kalež), navješćujete smrt Gospodnju dok on ne dođe.
Misa je sakramenat Isusove žrtvene hvale Bogu. U njoj se znakovito. “sakramentalno” slavi i obnavlja Isusova žrtva za naže spasenje. njegova smrt i uskrsnuće. Blagujući posvećeni kruh i vino, primamo Isusovo tijelo “koje se za nas daje”, i njegovu krv “koja se za nas prolijeva”.
BITNI DIO MISE jest posvećenje kruha i vina izgovaranjem Isusovih riječi s Posljednje večere. To je središte Isusovn spomen-čina: prilike kruha i vina ostaju iste, ali se mijenja sama stvarnost. Kruh i vino posvećenjem postaju nova stvarnost Kristova tijela i njegove krvi. Plodovi zemlje i ljudskoga rada u euharistijskom slavlju postaju “znakovi” da se Isus Krist sav - dušom i tijelom - definitivno i nepovratno predao Ocu i nama, da se to “otajstvo” predanja snagom Božjega Duha i sada događa, da je taj “predani” Isus kao Uskrsli - snagom Božjega Duha - sav prisutan medu svojim vjernima. Tu otajstvenu promjenu stvarnosti kruha i vina u novu stvarnost, u stvarnu prisutnost Isusa Uskrsloga, zovemo “pretvorbom”. - To otajstveno događanje u središnjem činu euharistijskog slavlja predvodnik (svećenik) oglašuje riječima:
Tajna vjere! - Mysterium fidei!
Prisutni kliču:
Tvoju smrt, Gospodine, naviještamo,
Tvoje uskrsnuće slavimo,
Tvoj slavni dolazak iščekujemo.
Euharistija je spomen-čin kojim se na otajstven način obnavlja događanje našeg spasenja. U njemu se ujedno najbolje vidi što je Crkva: zajednica vjernih okupljena oko svoga prisutnog proslavljenog Gospodina, koja po Kristu, s Kristom i u Kristu - ujedinjena snagom Duha Svetoga - daje svu slavu i čast Ocu. I sve to okupljena zajednica želi i nastoji slaviti i proživljavati u savršenom uzajamnom predanju. Euharistija stoga Crkvu istodobno najbolje očituje i izgrađuje. Euharistija je središnji sakramenat Crkve, sakramenat žive Prisutnosti i predanja.
Oko bitnog dijela euharistije od početka su se oblikovali razni obredi, čitanja, pjesme i molitve. Kroz duga su se stoljeća oni i mijenjali. Oni svi zajedno. oko tog neizmijenjenog dijela euharistije - pretvorbe, čine svetu misu. Svi ti obredi, čitanja, molitve i pjesme - raspoređeni prema liturgijskoj crkvenoj godini - čine knjigu koja se zove misal. Ta je knjiga neiscrpivo vrelo za sve zreliji vjernički život. Uvođenjem narodnog jezika u liturgiju ona je postala pristupačna svakom vjerniku.
Blagovanje Kristova tijela i krvi, pod prilikama posvećenog kruha i vina, zove se pričest.
Posvećeni kruh čuva se u crkvama i poslije mise, u prostoru koji se zove svetohranište ili tabernakul (pred njim gori “vječno svjetlo). Kristovo tijelo pod prilikama kruha čuva se:
za pričest onih koji nisu mogli sudjelovati u misi (npr. bolesnici).
za klanjanje i molitvu.
Krizma
Krizma ili potvrda, sakrament Duha Svetog po odluci 2. biskupijske sinode proglašene 4. listopada 2008. podjeljuje se u srednjoj školi. Tako su krizmanici polaznici 2. razreda srednje škole. Pripremna godina za krizmu je na župnoj katehezi u 1. razredu srednje škole pa je zato obvezna za sve krizmanike u 1. i u 2. razredu srednje škole. Uvjet za krizmu: školski vjeronauk i župna kateheza u 1. i 2. r. sr. šk. Krizmanik mora biti kršten i pričešćen. Potrebno je donijeti potvrde o krštenju krizmanika izvan župe (osim iz župe Valpovo i Bocanjevci). Kum na krizmi mora biti kršten, krizman i ako živi u braku, crkveno vjenčan. Crkveno vjenčan, rastavljen i drugi put civilno vjenčan ne može biti kum na krizmi. Posvjedočenje od kumova o krštenju, krizmi i crkvenom vjenčanju (ako žive u braku) je potrebno najkasnije mjesec dana prije krizme.
Krizmanike za krizmu upisuju roditelji zajedno s krizmanicima 2. r. sr. šk. u župi 6. listopada 2020. u 19:30.
Roditeljski sastanci za roditelje krizmanika su ponedjeljak, 23. studenog 2020. i ponedjeljak, 15. ožujka 2021. u 19:30.
Upis u župnu kartoteku i plaćanje lukna je uključivo u župne dužnosti.
Odrasli koji se žele krizmati trebaju se posebno javiti župniku u jesen prije krizme.
Susret krizmanika i roditelja s krizmateljem prije krizme je u dogovoru s krizmateljem.
Trodnevnica za krizmu u tjednu prije krizme: 21. do 23. travnja 2021. srijeda, četvrtak i petak s misom u 18:30.
Podjela pristupnica i uspomena u petak, 23. travnja 2021. prije krizme.
Ispovijed krizmanika je u tjednu prije krizme, u četvrtak i petak, prije podne i poslije podne, prema župnim oglasima.
Ispovijed kumova i roditelja je u tjednu prije krizme, u četvrtak i petak od 17:30 do 18:30.
Krizma u župi Valpovo je u subotu, uoči 4. vazmene nedjelje, 24. travnja 2021. u 17:00 (prema dogovoru s Nadbiskupom svake godine).
Krizmatelj je Nadbiskup ili delegat Nadbiskupa.
POTVRDA
Potvrda je sakramenat Duha Svetoga. Isus Krist je začet i rođen po Duhu Svetom od Marije Djevice. Kod krštenja na Jordanu vidljivo mu je darovan Duh Sveti koji ga je “pomazao” za Mesiju. Sam je za se posvjedočio: “Na meni je Duh Gospodnji... On me posla blagovjesnikom biti siromasima; proglasiti sužnjima oslobođenje, vid slijepima: na slobodu pustiti potlačene, proglasiti godinu milosti Gospodnje” (Lk 4.18). Evanđelje bilježi da je u svemu svom javnom životu govorio i radio ispunjen Duhom Svetim.
Isus je i svojim učenicima obećao Duha Svetoga kao Duha istine koji će ih uvesti u svu istinu, Duha snage kojim će svjedočiti za njega. kao Duha Tješitelja i Branitelja. Obećani dar Duha primili su učenici na prve Duhove i odmah su polaganjem ruku taj dar prenosili na sve krštene. Time se događaj Duhova u Crkvi kroz sve vjekove obnavlja: Duh Sveti utvrđuje srca Isusovih učenika u vjeri, u nadi, u Ljubavi i svjedočenju.
Uz polaganje ruku brzo se kao prikladan znak potvrde pojavilo i pomazanje krizmom. Njime se označuje pomazanje Duhom Svetim, što se u Svetom pismu često spominje. Danas u svetoj potvrdi na potvrđenike, da bi primili Duha Svetoga, redovito polažu ruke biskupi, koji su nasljednici Apostola.
Potvrda nastavlja i dopunjuje ono posvećenje koje je započelo krštenjem. Zato se kod odraslih krštenika potvrda (krizma) podjeljuje odmah poslije krštenja, a slavlje se dovršava euharistijom: to su tri temeljna sakramenta, oni potpuno uvode čovjeka u Crkvu i njezina dobra, iznutra ga izgrađuju i osposobljuju za život po vjeri. Zato se i zovu “sakramenti pristupa u kršćanstvo” ili “sakramenti inicijacije”.
Da bi netko mogao pristupiti potvrdi, valja da je kršten, da je u milosti (tj. u prijateljstvu s Bogom i ljudima), da je prikladno poučen i da je kadar obnoviti krsna obećanja.
Potvrđenici koji su bili kršteni kao mala djeca obnavljaju krsna obećanja prije potvrde: od riču se sotone i ispovijedaju krsnu vjeru. Tako svjesno i osobno prihvaćaju ono što su nekoć kao djeca primili pristankom svojih roditelja. kumova i kršćanske zajednice.
Bitni obred potvrde je : pomazanje krizmenim uljem na čelu, koje se izvodi polaganjem ruke i riječima: PRIMI PEČAT DARA DUHA SVETOGA.
Potvrđenik odgovara:
AMEN.
Tako je potvrđenik zauvijek “obilježen” Božjom ljubavlju i svojim obećanjem da će biti vjernik. Taj je “biljeg” pred Bogom “neizbrisiv”.
Potvrđenike prate i predstavljaju biskupu kumovi. Prikladno je da to budu isti koji su bili i na krštenju (ali mogu biti i drugi). Budući da su kumovi pomoćnici i predvodnici u kršćanskom životu potvrđenika, osim što će mu biti prijatelji na koje će potvrđenik uvijek smjeti računati, oni valja da se ističu i uzornim kršćanskim životom:
da budu dovoljno zreli za tu zadaću;
da su kršteni te da pripadaju Katoličkoj Crkvi, da su potvrđeni i pričešćeni;
da im crkveni zakoni ne zabranjuju vršiti službu kumova.
Po sakramentu potvrde (krizme) na poseban način primamo dar Duha Svetoga koji nas ispunja svojim svjetlom i svojom snagom te nas “potvrđuje”, to jest ušvršćuje i utvrđuje u vjeri i ljubavi. Ono što nam Duh Sveti na otajstven način dariva i izvodi u nama po sakramentu potvrde ukratko bismo mogli izraziti ovako:
Duh Sveti usavršuje i dopunjuje u nama unutarnju sličnost Kristu (“suobličenje” Kristu) što nam je darovana na krštenju;
potvrdom se krštenik potpunije i na osobniji način uključuje u Crkvu (potpunije se “ucjepljuje” u otajstveno Kristovo Tijelo i na potpuniji način postaje članom Božjega naroda). Time potvrđenik postaje sposobniji i obvezatniji sudjelovati u poslanju Crkve i preuzimati u njoj službe i odgovornosti. Zato kažemo da sakramentom potvrde postajemo “odrasli”, “zreli”, “Punoljetni” članovi Crkve.
Duh Sveti nas ispunja svojim svjetlom da bismo što bolje mogli razumjeti ono što nam je Bog objavio, osobito po svom Sinu Isusu Kristu (Duh Sveti nas “uvodi u svu istinu”);
Duh Sveti nas ispunja svjetlom i ljubavlju da bismo u događajima i ljudima koje susrećemo mogli prepoznati Božju prisutnost i Božji poziv da se neprestano što dosljednije uključujemo u izgradnju novoga, Božjega svijeta;
Duh Sveti nas ispunja snagom i slobodom da bismo hrabro, kao punoljetni i odrasli kršćani, mogli živjeti po vjeri i za nju svjedočiti.
Potvrda
I'm a paragraph. Click here to add
your own text and edit me. It’s easy.
Just click “Edit Text” or double click me to add your own content and make changes to the font.
Ženidba
I'm a paragraph. Click here to add your own text and edit me. It’s easy.
Just click “Edit Text” or double click me to add your own content and make changes to the font.
Sveti red
I'm a paragraph. Click here to add your own text and edit me. It’s easy.
Just click “Edit Text” or double click me to add your own content and make changes to the font.
Ispovijed
Ispovijed je cijele godine, svaki dan nedjeljom, blagdanom i radnim danom pola sata prije mise, ne minutu prije mise. Ako svećenik nije u ispovjedaonici, pozovite ga u sakristiji ili u župnom domu.
Mjesečna prilika za ispovijed je svakog prvog petka u mjesecu: ispovijed za prvi petak je od ponedjeljka do petka u tom tjednu pola sata prije večernje mise.
Duhovni razgovor s ispovijedi (po potrebi) moguć je uz prethodnu najavu i dogovor.
POMIRENJE (ISPOVIJED, POKORA)
Svima nam je potrebno “obraćenje” praštanje i pomirenje jer smo svjesni da su snage zla i grijeha u nama i medu nama često jaše od dobra i vjernosti na koje smo pozvani. Potrebno je da se neprestano “obraćamo” te da stalno napredujemo na putu istinskog pomirenja s Bogom, jednih s drugima i sa sobom.
Bog nam je definitivno i neopozivo ponudio i darovao oproštenje i pomirenje u Isusu Kristu. Isus je započeo svoje propovijedanje pozivom: “Obratite se i vjerujte Evanđelju!” Opraštao je grijehe i svoju je moć opraštanja i spašavanja potvrđivao čudesnim znakovima (ozdravljenjima). Svoje je apostole poslao da naviještaju obraćenje za oproštenje grijeha. Ustanovio je euharistijsku žrtvu na “otpuštenje grijeha”. da bismo u njoj otajstveno sudjelovali u njegovoj smrti i uskrsnuću za naše “opravdanje”. Svoju službu pomirenja ljudi s Bogom Isus danas ostvaruje u svojoj Crkvi: apostolima i njihovim nasljednicima dao je vlast opraštati grijehe, a Petru i njegovim nasljednicima simbolički je predao “ključeve kraljevstva nebeskoga”.
Od svog početka, od prvih Duhova Crkva propovijeda obraćenje za oproštenje grijeha. Krštenjem, potvrdom i euharistijom izvršuje temeljno pomirenje ljudi s Bogom. A ni onima koji su već kršteni nikada ne prestaje propovijedati obraćenje i pokoru; i onima koji su sagriješili poslije krštenja, vlašću koju je primila od Krista, podjeljuje sakramenat pomirenja (sakramenat pokore, ispovijed).
Pomirenje ima uvijek dvije strane:
pomirenje s Bogom, čiju ljubav i ponudu spasenja odbijamo grijehom;
pomirenje s braćom, koju grijehom oštećujemo i vrijeđamo (svi su ljudi povezani u dobru i u zlu).
Sakramenat pomirenja potreban je svima koji su teško sagriješili poslije krštenja. No dobro je da slavimo i primamo taj sakramenat i onda kad nismo svjesni teškoga grijeha jer time pokazujemo iskrenost i istinitost našeg nastojanja da neprestano napredujemo na putu obraćenja i pomirenja koje nam Bog nudi i dariva.
Da bi se što bolje izrazio sav misterij (otajstvo) koji slavimo u sakramentu pomirenja, u Crkvi se danas predlažu tri oblika slavljenja tog sakramenta:
- Zajedničko slavljenje pomirenja s pojedinačnom ispovijedi i odrješenjem
- Pojedinačno slavljenje sakramenta pomirenja
- Zajedničko slavljenje pomirenja s općom ispovijedi i skupnim odrješenjem
UPUTE O ISPOVIJEDI ODRASLIH
VAŽNO: Svi koji čekaju na sv. Ispovijed moraju stajati dalje od ispovjedaonice!
Kada se dođe u ispovjedaonicu potrebno je pravilno kleknuti i približiti glavu maloj rešetki (govoriti treba tiho i to tako da te samo svećenik čuje! Sve naime što u ispovjedaonici kažeš, duboka je i sveta tajna koju svećenik nikada, nikomu i niti pod kojim uvjetima ne smije otkriti).
Nakon toga se najprije pozdravi sa: HVALJEN ISUS I MARIJA;
Iza toga se prekriži: U IME OCA I SINA I DUHA SVETOGA;
Ako si prvi puta na sv. Ispovijedi onda se treba reći: OVO JE MOJA PRVA SV. ISPOVIJED ili: ISPOVIJEDAM SE PRVI PUTA;
Tada nabroji svoje grijehe, kao npr.
tvoj odnos prema Bogu: – obavljanje vjerskih dužnosti, vrijeđanje i psovanje Boga i svetinja, prikrivanje svoje vjere, nemar u upoznavanju vjere i vjerskih istina, vjerskog morala, itd.;
tvoj odnos prema tebi: paziš li na svoje misli, na čistoću svoje savjesti, poštuješ li svoje tijelo ili ga izlažeš opasnostima, obeščašćuješ li svoje tijelo, piješ li ili se pak drogiraš, psuješ li ili bezobrazno govoriš, voziš li prebrzo ili neoprezno i sl. Ako si u braku, da li si vjeran, skrban, pažljiv, odgajaš li dobro svoju djecu, vršiš li savjesno svoje dužnosti kod kuće, na poslu, itd.;
tvoj odnos prema drugima: mržnja, zlo željeti drugom, ogovaranja, zavist, laganja, krađe, voziš li neoprezno i nepažljivo i tako ugrožavaš život drugoga, mogu li se drugi u tebe pouzdati, itd.
Nakon što ti svećenik uputi pouku i odrešenje, izmoliš kajanje: KAJEM SE OD SVEGA SRCA ŠTO UVRIJEDIH BOGA, NAJVEĆE I NAJMILIJE DOBRO. MRZIM NA SVE SVOJE GRIJEHE I ČVRSTO ODLUČUJEM DA ĆU SE POPRAVITI I DA NEĆU VIŠE GRIJEŠITI. Potom se prekrižiš, pozdraviš i odeš pred oltar ili u klupu izmoliti pokoru.
Vjenčanje/Ženidba
Vjenčanje treba najaviti u župnom uredu najmanje 45 dana unaprijed, a slavi se na datum i vrijeme dogovoreno u župnom uredu, osim u Korizmi i u svetom Trodnevlju. Vjenčanje je u pravilu u župnoj crkvi, prema uputama 2. Biskupijske sinode, a može biti s misom ili bez mise, sa sviranjem orgulja ili bez sviranja, moguće je dovesti vlastite glazbenike, ukoliko će svirati i pjevati u skladu s crkvenim propisima o vjenčanju. Bacanje konfeta, cvijeća, riže i sl. poslije vjenčanja pred crkvom je neprikladno, nekulturno i zabranjeno.
POTREBNI DOKUMENTI
ZA VJENČANJE U CRKVI
KRSNI LIST/OVI ZA ZARUČNIKE (ne stariji od 6 mjeseci; Krsni list svjedoči o primljenom krštenju i krizmi, te da je osoba slobodnog stanja tj. da dosad nije sklapao/la crkvenu ženidbu; ako je netko kršten u župi u kojoj će biti vjenčanje, ne treba tražiti krsni list, nego će podatke župnik potražiti u Matici krštenih; dobro je provjeriti je li upisana krizma u Krsni list, pogotovo kada je bila izvan župe krštenja – ukoliko nije upisana, potrebno je izvaditi potvrdnicu o krizmi u župi gdje je ona slavljena);
POTVRDE O POHAĐANJU ŽENIDBENOG TEČAJA za oboje zaručnika;
Crkveno vjenčanje vrijedi i za građansko područje i zato treba donijeti POTVRDU IZ MATIČNOGA UREDA O ISPUNJAVANJU PRETPOSTAVKI ZA SKLAPANJE BRAKA KOJA SE VADI MJESEC DANA PRIJE VJENČANJA (izdaje Matični ured dotičnoga grada/općine, zašto je potreban za mladence: Rodni list, Domovnica i kopija osobnih iskaznica, a za kumove/svjedoke: kopija osobnih iskaznica).
U slučajevima kada su zaručnici prethodno građanski vjenčani ili će to učiniti: IZVOD IZ MATIČNE KNJIGE VJENČANIH ili VJENČANI LIST (dovoljna je kopija, radi evidencije obavljenoga civilnoga vjenčanja).
Ukoliko župa vjenčanja nije vlastita župa niti jednome od zaručnika: DOPUŠTENJE ZA SKLAPANJE ŽENIDBE IZVAN VLASTITE ŽUPE (zaručnici trebaju zatražiti od svojih župnika, svatko u svojoj župi i donijeti u župu gdje dogovaraju vjenčanje).
Datum i termin vjenčanja se redovito dogovara u župi zaručnika ili zaručnice nakon obavljenoga tečaja priprave za brak, uz predočene potvrde s kojima se počinje i »postupak za ženidbu«. Potom se svi drugi dokumenti donose u dotični župni ured najkasnije mjesec i pol prije vjenčanja. Slijedi vođenje »postupka za ženidbu«, napose ispunjavanje posebnoga zapisnika na kojem sudjeluju oboje zaručnika. Tom se prigodom u susretu sa župnikom ili župnim vikarom dogovaraju »praktične stvari« slavlja vjenčanja (obred vjenčanja, ispovijed prije vjenčanja, sviranje i uređenje crkve kod vjenčanja, taksa vjenčanja i dr.).
Ženidbeni navještaji za vjenčanja u slijedećem tjednu stavljaju se subotom na oglasnu ploču na ulazu u crkvu s lijeve strane.
Ženidbeni tečaj Valpovo za Valpovački dekanat u župi Valpovo je od prve srijede u rujnu i prve srijede u veljači i održava se u srijedu, četvrtak i petak, dva tjedna, u 19:30 i to od 2. rujna 2020. i od 3. veljače 2021. i od 1. rujna 2021.
Trenuci kada dvoje ljudi, koji su spoznali da se vole, definitivno odlučuju započeti novi, zajednički život - spadaju u najznačajnije trenutke njihova života. Velik je i neizreciv misterij ljubavi između muškarca i žene koji se za cio život “predaju” jedno drugome da svoju ljubav žive neopozivo i do kraja vjerno.
To je tolika tajna da je bračna ljubav između muža i žene u biblijskom govoru “znak” (simbol, slika) Božje ljubavi prema njegovu narodu:
Bog Jahve izabire sebi i ljubi svoj narod Izrael kao što muž izabire i ljubi svoju ženu (u Starom zavjetu Bog sa svojim narodom Izraelom “sklapa” Savez prijateljstva i ljubavi);
neopoziva ljubav i vjernost između muškarca i žene “znak” je Kristove ljubavi i vjernosti prema novom Božjem narodu
Crkvi, Kristovoj “Zaručnici” (s novim Božjim narodom Bog “sklapa” novi Savez ljubavi i vjernosti u Isusu Kristu).
Kršćanaka je ženidba sakramenat, tj. “vidljivi znak” “nevidljive” Božje prisutnosti i ljubavi. Time veličina i ljepota ljudske ljubavi dobiva novi smisao (novo značenje):
kršćanska je ženidba trajni “znak” Saveza ljubavi što ga je Bog neopozivo sklopio s čovječanstvom u Isusu Kristu;
kršćanska je ženidba “znak” ljubavi koju Bog dariva supruzima i kojom ih povezuje sa sobom;
ona je sakramenat i zato što na otajstven način izražava vjeru i nadu muža i žene da njihova ljudska ljubav može postati mnogo više nego što jest jer se temelji na Božjoj ljubavi i vjernosti.
Kršćanski je brak nerazrješiv i jedinstven osobito zato što je on sakramenat, tj. što je vidljivi “znak” neopozive Božje Ljubavi i vjernosti i što se na toj ljubavi i vjernosti temelji.
Svaka je ljubav stvaralačka. To osobito vrijedi za ljubav muža i žene koji su pozvani da sudjeluju u stvaranju novih života odgovornim rađanjem djece i takvim odgojem da im djeca mogu odrasti u slobodne i odgovorne ljude. Osim toga, supruzi su pozvani da se ne zatvaraju u svoj “krug”, nego da u življenju bračne i obiteljske ljubavi postaju sve sposobniji za “otvorenost” drugima: angažmanom u zajednici u kojoj žive, radom u svojoj profesiji, prisutnošću i pomaganjem onima kojima je potrebna pomoć, i dr.
Možemo reći da su supruzi djelitelji sakramenta ženidbe jer se taj sakramenat sklapa privolom koju oni izražavaju jedno drugome pred svjedocima (kumovima) i pred predstavnikom Crkve (biskupom, svećenikom ili đakonom). No isto tako možemo reći da sakramenat ženidbe podjeljuje Crkva jer je duboko značenje tog sakramenta Božji dar koji Bog supruzima “badava” poklanja preko Crkve - “sakramenta” Božje prisutnosti i darivanja. Po sakramentu ženidbe Bog na poseban način ispunja supruge svojom ljubavlju i snagom (dariva im “milost”) da ne sustanu i da stalno napreduju u vjernosti i ljubavi te da mogu istinski primiti, voljeti i kršćanski odgajati djecu.
Sklapanje kršćanske ženidbe jest događaj koji se tiče cijele kršćanske zajednice. Stoga je dobro da u slavljenju sakramenta ženidbe sudjeluje šira zajednica vjernika.
Sakramenat ženidbe i sakramenat euharistije usko su povezani: i jedan i drugi na otajstven način “označuju” Kristovo neopozivo darivanje po smrti i uskrsnuću, da bi se ostvarilo jedinstvo ljudi s Bogom i međusobno. Stoga je najbolje obred vjenčanja slaviti za vrijeme mise.
OBRED VJENČANJA
Svećenik dočeka mladence, njihove kumove, roditelje i ostale koji ih prate. Pozdravlja ih i izražava radost cijele zajednice (Crkve).
U Službi riječi svi slušaju Božju riječ i razmišljaju o njoj. (Dobro je da u pripravi za vjenčanje mladenci sudjeluju u izboru čitanja.)
Privola - Svećenik najprije pita mladence o slobodi njihove odluke o spremnosti na doživotnu vjernost te o spremnosti da prihvate i kršćanski odgajaju djecu. - Zatim mladenci pružaju jedno drugome desnu ruku i izražavaju privolu.
Ja, N.N., uzimam tebe N.N. za svoju ženu (za svoga muža) i obećavam ti vjernost u dobru i u zlu, u zdravlju i bolesti. Ljubit ću te i poštovati u sve dane života svoga.
Blagoslov i predaja prstenja - Nakon blagoslova prstenja, mladenci stavljaju jedno drugome prsten na ruku govoreći:
N.N. primi ovaj prstenu znak moje ljubavi i vjernosti, u ime Oca i Sina i Duha Svetoga.
Sveopća (vjernička) molitva i blagoslov mladenaca.
Obred se može zaključiti molitvom “Oče naš” (ako se slavi izvan mise) i blagoslovom.
Bolesničko pomazanje
Ispovijed, pričest i bolesničko pomazanje župnik i župni vikar podjeljuju bolesnicima po kućama po prijavi u župnom uredu. Za podjeljivanje sakramenata bolesnicima ne treba čekati zadnji čas prije smrti, nego u vremenu u kojem je bolesnik još svjestan događaja oko njega pa i značenja sakramenata. Iznimno, ako nije bilo moguće prije, sakramenti se mogu podijeliti i u posljednjim trenucima prije smrti.
Apeliramo na ukućane da vode brigu o podjeli bolesničkog pomazanja starima i bolesnima jer jedna trećina pokojnika umire bez svetih sakramenata, tj. neproviđeni, a to se upisuje u maticu umrlih.
Za Božić i za Uskrs bolesnici koji mogu doći u crkvu se ispovijedaju u 2. tjednu Došašća i u 3. tjednu Korizme (srijeda, 9. prosinca 2020. i srijeda, 10. ožujka 2021.) od 10:00 s misom u 11:00, s bolesničkim pomazanjem za one koji imaju uvjeta, uz prethodnu prijavu u župnom uredu.
Dan bolesnika: je na Gospu Lurdsku 11. veljače. Misa i molitva za bolesnike je u 11:00, s podjelom sakramenta bolesničkog pomazanja bolesnicima koji za to imaju uvjete. Ispovijed je od 10:00.
Sprovodi
Sprovod treba najaviti nakon dogovora s djelatnicima »Urbanizma« u Valpovu. Župnik ili župni vikar određuju vrijeme sprovoda. Sprovodnu misu preporučamo toga dana ili drugi dan u župnoj crkvi u redovnom terminu za misu radnim danom u 18:30 (ili 8:00 subotom). Kapelica na groblju je derutna i nije prikladna za misu dok se ne obnovi. Kod sprovodne mise mogu se pričestiti samo oni koji redovito idu na misu i na ispovijed. Preporuča se ispovijed ožalošćenoj obitelji prije sprovodne mise.
Zvona za pokojne zvone na župnoj crkvi za najavu sprovoda u dopodnevnim satima: za muško 3 puta po minutu 1. zvono i zatim tri minute 2., 3., 4., 5. zvono. Za žensko 2 puta po minutu 1. zvono i zatim tri minute 2., 3., 4., 5. zvono, sve u razmaku od minute. Za vrijeme sprovoda 2., 3., 4., 5. zvono zvoni tri minute na župnoj crkvi. Zvono na kapelici isto tako zvoni za vrijeme obreda sprovoda na groblju.
Na filijalama zvoni zvono na filijalnoj crvi za najavu sprovoda i za vrijeme obreda sprovoda. Sprovodna misa na filijalama je obično odmah poslije sprovoda u filijalnoj crkvi.
494 Sprovodom Crkva moli za pokojnike i na njih zaziva Božje milosrđe i oproštenje te u svjetlu vjere u uskrsnuće odaje kršćansku počast njihovim tijelima. Za preminule prikazuje euharistijsku žrtvu kojom slavimo Kristovu pobjedu nad grijehom i smrću, njegov prijelaz kroz smrt u puninu života u kući Očevoj. Sprovodnim obredima Crkva istodobno živima pruža svoju ljudsku blizinu i solidarnost, snaži ih u nadi i vjeri u uskrsnuće krštenih s Kristom te s njima, u vjeri u uzajamno zajedništvo svih Kristovih udova, uzdiže molitve za pokojnike.
Iskustvo gubitka bliske osobe sve ljude čini otvorenijima za pitanje smisla života, za trajne i neprolazne vrijednosti te za religiozna pitanja općenito. U suvremenim okolnostima sve veće dekristijanizacije i udaljavanja od crkvene prakse, smrt nekoga od članova obitelji sve češće postaje i pogodnom pastoralnom prigodom za izravan susret župnika i s onim župljanima s kojima inače nema redovita pastoralnog kontakta te za početak snažnije povezanosti s takvom obitelji, kao iza nastojanje da se kroz pastoral žalujućih istu uključi u život župne zajednice.
495 Susret s rodbinom pokojnika. Rodbinu pokojnika koja dolazi u župu prijaviti sprovod treba primiti s ljudskom i kršćanskom ljubavlju te okolnost smrti njima bliske osobe radije korisno iskoristiti za ljudski razgovor i kršćanski poticaj, negoli za kritike na račun pokojnika i obitelji. To je prigoda da se župnik još tješnje poveže sa svojim župljanima, odnosno da obnovi kontakt s obitelji koja je bila udaljena od života župne zajednice.
496 Sprovodni obred. Poželjno je da župnik osobno predvodi sprovodne obrede, približavajući se tako obiteljima i koristeći prigodu za evangelizaciju.
497 Uskraćivanje crkvenog sprovoda. Potrebno je voditi računa o tome da vjernici imaju pravo na crkveni sprovod i da se on može uskratiti samo u iznimnim slučajevima koji su predviđeni općim pravom. U spornim slučajevima u kojima župnik smatra da treba odbiti vođenje sprovoda, neka se prije odbijanja sprovoda posavjetuje s dekanom. Ako i dalje ostaje dvojba, treba se posavjetovati s biskupom. Prije odluke o odbijanju sprovoda za osobu krštenu u Katoličkoj Crkvi, župnik ili dekan neka o razlozima obavijeste i Biskupski ordinarijat te odluku o odbijanju sprovoda obitelji pokojnika priopće tek nakon što je i biskup (ili generalni vikar) iznio svoj sud. Prethodna komunikacija omogućuje da dekan i biskup imaju prave informacije koje im omogućuju da argumentima podupru župnika te vjernici i javnost ne dobiju dojam o donošenju proizvoljnih odluka, lišenih bilo kakvih objektivnih kriterija. Župnik neka u neugodnost ne dovodi ni dekana ni biskupa time da ih obitelj pokojnika prije obavijesti o odbijanju sprovoda negoli župnik.
498 Homilija na sprovodu. Sprovodi pružaju mogućnost kršćanskog navještaja pokojnikovoj obitelji i u pravilu široku krugu ljudi, i to u okolnosti koja ih čini otvorenima te spremnima slušati evanđeoski navještaj. Neka se na svakom sprovodu, stoga, održi prikladna homilija: tumačenje Božje riječi i navještaj kršćanske nade u uskrsnuće.
499 Misa zadušnica. Preporučuje se zadržavanje ili uvođenje sprovodnih misa odmah nakon sprovoda. Misu zadušnicu treba slaviti u župnoj ili filijalnoj crkvi, grobljanskoj kapeli, ali nikako ne u mrtvačnici. Tamo gdje nije moguća sprovodna misa, zadušnica se može slaviti i u drugo vrijeme. Prezbiter je dužan poštivati odredbe Crkve, tražeći unaprijed barem generalno dopuštenje od biskupa za biniranje radi sprovodnih misa. Dopuštenje se izdaje prezbiteru osobno i vezano je uz službu u određenoj župnoj zajednici i ne vrijedi za njegova nasljednika u službi. Budući da je potrebno namijeniti toliko pojedinačnih misa koliko ima pojedinačnih nakana, prezbiteru nije dopušteno da po potrebi kumulira misne nakane za pokojnike u bilo kojoj misi, osim u misama koje su kao kumulirane unaprijed najavljene svim vjernicima, o čemu je upoznat i Biskupski ordinarijat.
500 Crkveni sprovod za nekatolike. Ukoliko netko zatraži crkveni sprovod za osobu koja je krštena u nekoj nekatoličkoj Crkvi ili crkvenoj zajednici, župnik treba zatražiti biskupov savjet. Sprovod može obaviti samo ukoliko dobije biskupov pristanak. Biskup može udovoljiti želji rodbine da sprovod osobe krštene u nekatoličkoj Crkvi ili crkvenoj zajednici obavi katolički svećenik samo ukoliko rodbina:
a. prethodno pribavi pismenu izjavu nekatoličkog službenika u kojoj on izjavljuje da ne može ili da ne želi doći na sprovod
b. pismeno izjavi da ne postoji protivna volja pokojnika
c. pismeno zatraži da sprovod obavi katolički svećenik. Ukoliko je rodbina pokušala doći do nekatoličkog službenika, ali nije uspjela, odnosno ukoliko je on odbio dati bilo kakvu pismenu izjavu, neka rodbina o tome sastavi pismeno izvješće.
501 Dobrotvornost vezana uz sprovode. Potrebno je odgajati vjernike da umjesto pretjeranih i nepotrebnih troškova vezanih uz sprovod i ukrašavanje odra i groba novčana sredstva preusmjere za misne stipendije ili neku karitativnu svrhu. Biskupijski, odnosno župni Caritas pozvan je osmisliti i pomoći preusmjeravanje takvih novčanih sredstava u neku konkretnu karitativnu svrhu te s takvim mogućnostima upoznavati javnost.
502 Pastoral žalujućih. Neka se pastoral žalujućih njeguje kao posebno važna prigoda za ljudski susret i za evangelizaciju, pogotovo u osobito teškim slučajevima (smrt mlade osobe, smrt hranitelja obitelji, tragična i nagla smrt). Osim ljudskog primanja prigodom najave i priprave sprovoda, hvale je vrijedan posjet te kontakt s obitelji i nakon sprovoda. U suvremenim okolnostima sve veće dekristijanizacije i udaljavanja od crkvene prakse, pastoral žalujućih sve češće postaje pogodnom pastoralnom prigodom za početak snažnije povezanosti s obiteljima koje su bile udaljene od svoje župne zajednice i za nastojanje da se kroz pastoral žalujućih ista uključi u liturgijski i pastoralni život župe.
Izvori: iz „Ti si Krist za nas i za sve ljude“ izjave i odluke Druge biskupijske sinode đakovačke i srijemske, Nadbiskupijski ordinarijat, Đakovo, 2008.
Što su sakramenti?
Bog ne želi nikog prisiljavati na vjeru i prijateljstvo s Njime, i zato je skrovit, tajanstven, ne dade se "dokazati". No Bog komunicira s nama na način kako i mi međusobno komuniciramo: znakovima, govorom, simbolima, gestama, poklonima - darovima... I kad je Bog nešto za nas napravio u povijesti, onda to nije značilo samo to da je htio nešto "popraviti u ovome svijetu", nego je time htio i nešto nama poručiti, objasniti. Tako i Isusova čudesna djela nisu bila samim sebi svrha, nego zato da nam Isus dokaže "kako je došlo Kraljevstvo Božje na zemlju k ljudima".
Ivan apostol (evanđelist) kad govori o Isusovim čudesima govori o "znakovima" koji nam pokazuju da je s Isusom došla punina spasenja, da je Bog došao osobno na ovaj svijet da se druži s ljudima i da im donese spasenje, a spasenje je samo u prijateljstvu i zajedništvu s Bogom. Drugo spasenje mi ljudi i ne trebamo doli to da svoju osobnost doživimo u punini u druženju s Bogom Stvoriteljem koji nas voli i želi svu sreću dati. I kad govorimo o Božjem djelovanju, zahvatima u povijesti, tada možemo govoriti o "sakramentalnom događanju" jer se po tim događajima zbilo uvijek ono veće i vrednije: po susretu i po darovima (ozdravljenja, oslobođenje od ropstva…) zapravo je Bog komunicirao nama svoju ljubav i istinu, a svojim prihvaćanjem tih darova mi smo Bogu pokazali odanost i želju da se s Njim družimo. I to su sakramenti.
I danas u Crkvi imamo "obreda", tj. "sakramentalnih susreta" s Bogom. Isus je izrazio želju da se njegovi prijatelji na Zemlji udruže u zajednicu "svetih" (= oni koji žele postati svetima kao što je svet Otac naš koji je na nebesima), tj. u Crkvu i da zajedno slave sakramente, tj. ona "otajstva" (događaje, istine, Isusove želje) koje je Isus zaželio da slavimo.
Budući da je Božja ljubav prema nama OSOBNA i JAVNA, Bog je htio da i nadalje svoju komunikaciju sa nama javno provoditi u Crkvi. Kolike li ljubavi Božje prema nama kad mu je stalo do svakog pojedinca! A to što su današnji sakramenti "osobni i javni", to nam pomaže da pred zajednicom imamo "Božji imunitet", tj. Božju zaštitu koju svi moraju ispoštovati. Zato se i kršćani moraju zajedno voljeti i pomagati. (No, i druge ljude oko nas! Jer kakva je to ljubav Božja koju nosimo u sebi, ako volimo samo one koji nas vole i koji nam uzvraćaju ljubav?!)
Krist je ustanovio sakramente: za sve je sakramente pokazao izričitu želju da Crkva nastavi s praksom koju je i sam započeo na svijetu. Tako je Crkva (prema Božjim naputcima od Isusa Krista) prepoznala 7 najvažnijih momenata ljudskog života koji se tiču čovjekova života s Bogom pred drugima, momenata u kojima Bog želi biti s nama i s našom braćom baš kako su to i zemaljski roditelji uz svoju djecu u njihovim najvažnijim trenucima života. Zato naš Bog s pravom ima ime "Jahve", a to znači "Prisutni, Bliski, Nazočni, Prijateljski".
Ono što je najvažnije u sakramentima nije od Boga iznuditi nekakve "mistične doživljaje" (po kojima bi si mi hranili svoju nesigurnu vjeru), nego jednostavno komuniciranje prijateljstva s Bogom, primanje njegovih MILOSTI (ljubavi) i davanje Bogu ljubavi s potpunim povjerenjem. Bog nam tako daje milosti preko tih sakramenata:
- kroz sakramente uviđamo kako nas Bog voli i želi da dobro i sretno živimo, Bog nam izražava ljubav, ali i mi Njemu (a to nam je važno!)
- po sakramentima Bog nas uči, a što nam je jako važno
- milost sretnog zajedništva sa braćom (Bog je tu zalog mira i ljubavi nas međusobno),
- Milost: Bog nam pred svima (u Crkvi) iskazuje naklonost, tj. ljubav prema svakom pojedincu, a što su svi dužni poštovati!
A mi Bogu po tim sakramentima (javno) pokazujemo svoje prijateljstvo s njime koje neće biti tek skrovito u srcu, već javno i djelotvorno (isto djelotvorno kako bi to i Bog sam znao činiti). Tako će po nama Ljubav Božja unići u svijet... a po njoj opet netko zadobiti Božju milost i vjeru! Sakramenti su tu da bi Bogu mogli pokazati da ga volimo (i u toj ljubavi uživati).
Možemo govoriti kako je Isus živi sakrament - tj. susret s Bogom. I Crkva je kao sakrament: po njoj se zbližavamo s Bogom. Crkva je kao prikladno mjesto, vrijeme i način da se dolično sastanemo s Bogom i s Bogom izmjenjujemo prijateljske riječi.
Sakramenti - su vidljivi znakovi nevidljive Božje milosti (vidljivi znakovi po kojima se prima nevidljiva milost Božja), baš kao što i prijateljski pokloni nisu samim sebi svrha, nego se po njima želi prijateljima izraziti poštovanje, prijaznost, ljubav, dobrohotnost…
Ustanovitelj sakramenata je Isus Krist, jer je Crkva zapravo nastavila praksu Isusa Krista.
Stoga sakrament koji nije doista življen (promjena srca i razuma) ostaje samo na običajnoj razini, baš kao što i poklon prijatelju neće polučiti nikakvu radost ako se tu ne razmjenjuje prijateljstvo i dobrohotnost već bahatost ili taština.
Oblici, sadržaj i značenje sakramenata prikazuju se na dvije razine:
na pojavnoj (pov. utemeljenost sakramenta te vjerska kultura i običaj),
na duhovnoj (uspostavlja se čovjekov odnos s Bogom posredstvom sakramenata)
Sakramenti su (vidljivi) znakovi
koji se "odigravaju" u zajednici kršćana,
a imaju za cilj (nevidljivu) komunikaciju
pojedinaca (preko zajednice) s Bogom
i Boga (preko zajednice) s pojedincem.
Podjela sakramenata:
a) sakramenti kršćanske inicijacije (uvođenja u puninu života s Kristom)
- Krštenje (postaje se "pridruženim članom kršćanske zajednice")
- Euharistija (uči se biti "odgovornim" članom kršć. zajednice)
- Potvrda (postaje se "ravnopravnim članom kršć. zajednice")
b) sakramenti ozdravljenja (vjere i ljubavi prema Bogu i bližnjima)
- Pomirenje (obnavlja se ljubav)
- Bolesničko pomazanje (pridiže se vjera i snaga za život)
c) sakramenti u službi kršćanske zajednice (sakramenti poslanja)
- Ženidba (prihvaća se ljudski poziv na bračnu ljubav)
- Sv. red (uvode se novi služitelji braći kršćanskoj)
Sveti red
Sav je Božji narod “svećenički narod” jer svi njegovi članovi vjerom i krštenjem postaju čionici svečeništva Isusa Krista koji je naš jedini Svećenik u potpunom smislu (Isus Krist je jedini “Posrednik” između Boga i ljudi, on jedini ostvaruje puno zajedništvo između nas i Boga). Snagom tog “općeg svečeništva” - zajedničkog svim i članovima Kristove zajednice - svi su kršćani pozvani da riječju i životom naviještaju “silna Božja djela” (osobito Radosnu novost koja je započela s Isusom Kristom), svi su pozvani da sebe neprestano prinose kao “duhovnu žrtvu” Bogu te da aktivno sudjeluju u liturgijskim slavljima Crkve (bogoslužju). Snagom tog općeg (zajedničkog) svečeništva svi su članovi Crkve pridruženi Kristovoj žrtvi (njegovoj smrti i uskrsnuću) kojom se ostvaruje potpuno darivanje Bogu i puno zajedništvo s njime. Stoga su svi Kristovi vjernici “mostovi”, “posrednici” između Boga i ljudi. No osim tog općeg svečeništva u Crkvi od njezina početka postoji i posebna služba, posebno svečeništvo koje nazivamo “ministerijalno svečeništvo” (naziv “ministerijalni” dolazi od latinske riječi koja znači “služenje”, “služba”). Ta se posebna služba u Crkvi povjerava sakramentom svetoga reda. Taj sakramenat primaju biskupi, svećenici i đakoni, tj. oni članovi Božjega naroda koji mu služe kao predvodnici i učitelji. Oni koji su sakramentom svetoga reda posvećeni za predvodnike i učitelje Kristove zajednice, na poseban su način znak prisutnosti Isusa Krista koji je u punom smislu jedini Svećenik i Glava Crkve. Kolegij (zbor) biskupa, na čelu kojega se nalazi rimski biskup (papa), i kolegij (zbor) prezbitera (svećenika), koji predvodi biskup, vidljivo označuju Isusa Krista kao jedinog Predvodnika i Glavu Crkve. Oni su tako i znak jedinstva Crkve koju u jedno povezuje Kristov Duh. Kolegij biskupa u zajedništvu s papom i kolegij prezbitera u zajedništvu s biskupom također su znak i svjedoci “Apostolske Tradicije”: oni na poseban način svjedoče za ono što su Apostoli primili od Isusa Krista i što su predali svojim nasljednicima da vjerno prenose svim generacijama (“tradicija” je riječ latinskog porijekla a znači “predavanje”).
ĐAKON se sakramentom reda posvećuje za pomoć biskupu i prezbiterima u “službi riječi”, u “službi oltara” i “službi ljubavi”. On svečano naviješta evanđelje u crkvi, poslužuje kod euharistije, dijeli pričest, predvodi molitvena slavlja, krst, vjenčava i blagoslivlje mladence, nosi popudbinu bolesnicima i predvodi obred sprovoda. Osim toga đakonu se povjeravaju različite službe u vođenju kršćanske zajednice te u “bratskom služenju” u njoj (đakon npr. vodi karitativnu djelatnost u zajednici). Red đakonata podjeljuje biskup polaganjem ruku i posvetnom molitvom.
SVEĆENIK (prezbiter, “starješina”) sakramentom se reda posvećuje da predvodi Božji narod u konkretnoj kršćanskoj zajednici te da “predsjeda” slavljenju bogoslužja, osobito slavljenju euharistije. On snagom svoga reda podjeljuje sve sakramente osim sakramenta svetog reda i potvrde (no ima slučajeva kad podjeljuje i potvrdu: kod krštenja odraslih, u smrtnoj opasnosti zajedno s popdbinom, kod svečane potvrde kao supotvrditelj s biskupom). Svećeniku na poseban način pripada dijeliti sakramenat pomirenja (ispovijed) i bolesničko pomazanje te predvoditi euharistijsku žrtvu - misu.
Red prezbiterata (svečeništva) podjeljuje biskup polaganjem ruku i posvetnom molitvom. U posvetnoj molitvi biskup, između ostaloga, moli:
Daj, molimo te, svemogući Oče, ovim službenicima svojim dostojanstvo prezbitera. Obnovi u njihovim srcima Duha Svetoga; da vrže tu službu drugog reda koju im povjeravaš te primjerom svoga života postanu poticajem čudorednog ponašanja. Bili valjani suradnici naše službe da riječi evanđelja dopru do na kraj zemlje i da svi narodi, u Kristu sabrani, postanu jedan sveti Božji narod.
Novom prezbiteru biskup maže dlanove svetom krizmom uz riječi:
Gospodin Isus Krist, kojega je Otac pomazao Duhom Svetim i snagom, čuvao te da posvećuješ kršćanski puk i Bogu prinosiš žrtvu.
Zatim im predaje pliticu s kruhom i kalež s vinom i vodom za euharistijsku žrtvu uz riječi:
Primi darove što ih sveti narod prinosi Bogu. Budi svjestan onoga što radiš. U djelo provedi ono što obavljaš i život svoj suobliči otajstvu križa Gospodnjega.
BISKUP posvećenjem prima puninu svećeništva (svetoga reda) i nasljednik je službe Apostola. Po biskupu, okruženom njegovim prezbiterijem (svećenicima), usred Božjeg naroda prisutan je sam Gospodin Isus Krist. Biskup je “znak” prisutnosti Isusa Krista - jedinog Predvodnika i Glave Crkve - te možemo reći da preko njega sam Isus Krist propovijeda evanđelje, dijeli sakramente i upravlja Crkvom.
Za biskupe kažemo da su pastiri Crkve jer im je Krist - jedini Pastir Crkve u punom smislu - povjerio da kao nasljednici Apostola predvode Crkvu: u propovijedanju evanđelja, u posvećivanju Božjega naroda predvođenjem bogoslužja te u upravljanju Crkvom. - Svi su članovi Božjega naroda dionici u Kristovoj “proročkoj” (učiteljskoj) službi, u “svećeničkoj” službi i “kraljevskoj” službi (službi upravljanja). No biskupi - sa svojim suradnicima svećenicima i đakonima - u tim trima službama imaju udjela kao “pastiri”, tj. kao predvodnici Crkve
Biskupski red podjeljuje se polaganjem ruku i posvetnom molitvom.
Nakon posvetne molitve biskup posvetitelj maže novom biskupu glavu krizmom i govori:
Bog, koji te učini dionikom punine Kristova svećeništva,
izlio na te otajstvenu pomast
i dao da rod donosiš duhovnog blagoslova.
Pruža mu evanđelistar i govori:
Primi evanđelje i propovijedaj Riječ Božju sa svom strpljivošću i naukom.
Stavlja mu prsten uz riječi:
Primi prsten, znak vjernosti: ostani vjeran i Božju zaručnicu svetu Crkvu sačuvaj neokaljanom.
Daje mu štap i govori:
Primi štap, znak pastirske službe,i pripazi na svekoliko stado u kom te Duh Sveti postavlja za biskupa da ravnaš Božjom Crkvom.
Zaređeni (tj. oni koji su primili sakramenat svetoga reda) obilježeni su “neizbrisivim Kristovim biljegom” za službu koja im se povjerava.